Home » Kad nestane daljinski: noga je menjala kanale

Kad nestane daljinski: noga je menjala kanale

Menjanje kanala nogom na CRT televizoru kada nema daljinskog

Volite retro priče?

Klikom na zvezdicu dodajte Good Old Cartoons u omiljene na Google-u

Kada nas dodate u omiljene izvore, Google može češće da vam prikazuje naše članke o retro temama koje pretražujete. Tako ćete lakše pratiti nove priče sa Good Old Cartoons sajta.

Daljinski je ponovo nestao. Naravno, niko ga nije pomerio, niko ga nije poslednji koristio i svi su bili sigurni da je još malopre stajao na stolu. Televizor je radio, počinjala je emisija koju je neko želeo da gleda, a obična promena kanala pretvarala se u malu porodičnu istragu. Kada potraga nije uspevala, menjanje kanala nogom ili pomoć najmlađeg ukućanina postajali su rezervno rešenje.

Podizali su se jastuci, protresala ćebad i proveravao prostor ispod kauča. Ako daljinskog ni tada nije bilo, ostajala su dva pouzdana rešenja: prići televizoru ili pronaći nekoga ko sedi bliže.

Daljinski je uvek bio tamo gde ga niko nije tražio

Daljinski upravljač zaglavljen između jastuka na kauču
Daljinski upravljač zaglavljen između jastuka na kauču. AI generisana ilustracija.

Najčešće se nalazio između jastuka, ispod novina ili na mestu koje je već nekoliko puta provereno. Ponekad je neko sve vreme sedeo na njemu. Potraga bi obično počinjala pitanjem: „Ko ga je poslednji držao?“ Odgovor, po pravilu, nije postojao.

Za nekoliko trenutaka svi bi se uključili u potragu. Jedan ukućanin podiže jastuke, drugi gleda ispod stola, a treći mirno sedi i ponavlja da ga sigurno nije dirao. Takve sitnice bile su deo svakodnevice koju danas vezujemo za dnevnu sobu devedesetih.

A kada se daljinski konačno pronađe, često se ispostavi da je bio baš tamo gde je neko već gledao. Samo što je do tada kanal već morao da se promeni.

Menjanje kanala nogom: rezervni daljinski devedesetih

Menjanje kanala nogom na dugmetu CRT televizora
Menjanje kanala nogom na starom CRT televizoru kada daljinski nije pri ruci. AI generisana ilustracija.

Menjanje kanala nogom bilo je moguće kada je televizor stajao dovoljno blizu kauča. Nije bilo potrebe za ustajanjem: trebalo je samo malo se pomeriti, ispružiti nogu i velikim prstom pažljivo pogoditi dugme za sledeći kanal. Promena programa još je nekako funkcionisala, dok je podešavanje zvuka zahtevalo mnogo više preciznosti.

Pogrešan pritisak mogao je da pojača televizor umesto da promeni kanal, pa je pokušaj morao da se ponovi. Nije izgledalo naročito elegantno, ali je obavljalo posao. Mnogi CRT televizori na kojima smo gledali crtane filmove imali su dugmad na prednjoj strani, a kada su stajali na niskoj polici, stopalo je lako preuzimalo ulogu izgubljenog daljinskog.

Najmlađi ukućanin kao „živi daljinski“

Najmlađi član porodice menja kanal na CRT televizoru
Najmlađi član porodice u ulozi daljinskog upravljača. AI generisana ilustracija.

Ako televizor nije bio nadohvat noge, postojalo je još jedno provereno rešenje. Najmlađi član porodice često je dobijao kratko i jasno zaduženje: „Hajde, promeni kanal.“ Kada se već našao pored televizora, obično bi usledilo i: „Smanji malo“, pa zatim: „Ne toliko, vrati jedan.“

Bila je to kućna verzija glasovnog upravljanja, samo što je neko morao lično da pritisne dugme. A ovaj „daljinski“ umeo je i da se pobuni, pita zašto baš on mora da ustane ili namerno prebaci jedan kanal više.

Naročito je bilo nezgodno kada se dete već udobno smestilo ispred televizora. Tek što sedne, začuje se novi zahtev. Ako pogreši kanal, mora ponovo do dugmadi. Daljinski je možda bio izgubljen, ali se od gledanja televizije nije odustajalo.

Manje kanala, više porodičnog pregovaranja

Porodica bira koji će televizijski kanal gledati devedesetih
Porodično dogovaranje oko izbora televizijskog programa devedesetih. AI generisana ilustracija.

U mnogim kućama postojao je jedan glavni televizor, pa izbor programa nije bio samo lična odluka. Deca su čekala crtani film, odrasli vesti, seriju ili utakmicu, a daljinski je završavao kod onoga ko je u tom trenutku imao najjači argument.

Nije bilo beskrajnog kataloga sadržaja koji može da se pokrene kad god poželimo. Program se čekao, a ako propustite početak, nije postojalo dugme za vraćanje. Ko je imao videorekorder mogao je da snimi emisiju na VHS kasetu, ali je za to trebalo pripremiti uređaj i kasetu na vreme.

Zato se dobro pamtilo kada počinju crtani filmovi, ko prvi zauzima najbolje mesto ispred televizora devedesetih i koliko dugo daljinski može da ostane u dečjim rukama.

Možda je izbora bilo manje, ali se o tom izboru više pregovaralo. Nekada mirno, a nekada uz dobro poznato obećanje: „Samo da se ovo završi, pa ćemo prebaciti.“ To „samo da se završi“ umelo je da potraje mnogo duže nego što je iko očekivao.

Ako neko prebaci kanal baš pred kraj crtanog filma, negodovanje je bilo gotovo neizbežno. Nije bilo jednostavnog načina da se propuštena scena odmah pogleda ponovo.

Baterije koje su radile samo pod posebnim uglom

Stari daljinski sa otvorenim poklopcem i dve baterije
Stari daljinski sa otvorenim poklopcem i baterijama koje je trebalo proveriti. AI generisana ilustracija.

Pronađen daljinski nije uvek značio da je problem rešen. Pritisnete dugme — ništa. Pritisnete jače — opet ništa. Zatim ga usmerite pravo prema televizoru, približite se i pokušate iz ugla za koji niko ne zna zašto bi trebalo da radi.

Kada ni to ne pomogne, sledilo je otvaranje poklopca, okretanje baterija i poznato kućno pitanje: „Imamo li negde nove?“ Dok se odgovor ne pronađe, daljinski bi ponekad proradio posle blagog kuckanja o dlan ili još jednog upornog pritiska.

Dešavalo se da proradi taman toliko da prebaci jedan kanal, a već pri sledećem pokušaju ponovo prestane da reaguje. Nove baterije najčešće su dolazile na red tek kada nijedan od tih pokušaja više nije pomagao.

Daljinski upravljači su, naravno, stariji od naših uspomena iz devedesetih. Prema istorijatu kompanije Zenith, njihov Flash-Matic, predstavljen 1955. godine, bio je prvi bežični daljinski za televizor. Radio je pomoću usmerenog svetlosnog snopa, a njegov naslednik Space Command iz 1956. koristio je ultrazvučne signale.

Do devedesetih je daljinski već bio toliko običan deo dnevne sobe da smo njegovu važnost primećivali tek kada nestane ili prestane da radi. Tada su dugmad na televizoru ponovo postajala najpouzdanija zamena.

Televizori su postali pametni, ali daljinski se i dalje gubi

Savremeni daljinski upravljač zaglavljen između jastuka
Savremeni daljinski upravljač između jastuka na kauču. AI generisana ilustracija.

Danas televizori imaju aplikacije, glasovno upravljanje i više sadržaja nego što možemo da pogledamo. Čak i mobilni telefon može da posluži kao daljinski. Promenili su se ekrani, broj kanala i način gledanja, ali je jedna stvar ostala ista: daljinski i dalje završava između jastuka.

Razlika je samo u tome što smo nekada bez njega morali da napravimo nekoliko koraka do televizora. Danas najpre pretražimo ceo kauč, proverimo sto, pitamo sve ukućane, pa tek onda uzmemo telefon. A daljinski se često pojavi baš kada nam više nije potreban.

A kako se kod vas menjao kanal kada nestane daljinski — nogom, preko najmlađeg ukućanina ili ste ipak ustajali?

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Повратак на врх