Volite retro priče?
★ Klikom na zvezdicu dodajte Good Old Cartoons u omiljene na Google-uKada nas dodate u omiljene izvore, Google može češće da vam prikazuje naše članke o retro temama koje pretražujete. Tako ćete lakše pratiti nove priče sa Good Old Cartoons sajta.
Godine 1892. publika u pariskom Muzeju Greven gledala je ručno oslikane figure koje se kreću po platnu, uz muziku i zvučne efekte izvođene tokom predstave. Emil Rejno (Émile Reynaud) prikazivao ih je pomoću svog optičkog teatra. Animirane predstave postojale su, dakle, i pre nego što se razvila uobičajena filmska projekcija.
Istorija animacije obuhvata razvoj optičkih uređaja, filmskih postupaka i različitih načina da se napravi pokret. Svaka važna promena otvarala je novo pitanje: kako produžiti predstavu, kako liku dati ličnost, kako uskladiti sliku sa zvukom ili kako završiti seriju u televizijskom roku. Odgovori se mogu prepoznati i u samim filmovima.
Pre filma: optičke igračke i iluzija pokreta
Među popularnim optičkim igračkama 19. veka bio je taumatrop, koji se pojavio oko 1825. godine. Na jednoj strani malog diska mogla je da bude nacrtana ptica, a na drugoj kavez. Kada se disk brzo okreće, dve slike izgledaju spojeno: ptica kao da se nalazi u kavezu. Takav uređaj spaja dva prizora, bez prikazivanja čitavog niza faza kretanja.
Fenakistoskop i zootrop omogućavali su drugačiji doživljaj. Na disku ili traci nalazio se niz crteža istog motiva u uzastopnim položajima. Posmatrač ih je gledao kroz proreze dok se uređaj okretao, pa su se pojedinačne slike povezivale u kratak pokret koji se ponavlja. Zootrop je imao oblik bubnja, sa slikama postavljenim sa unutrašnje strane.

Rejno je 1877. patentirao praksinoskop, u kome je niz ogledala zamenio gledanje kroz proreze zootropa. Kasnije je razvio Théâtre Optique, uređaj za projekciju dužih, ručno oslikanih animiranih sekvenci preko zasebne pozadine. Njegove predstave iz 1892. predstavljaju važan korak od kratke petlje u optičkoj igrački ka animiranoj priči pred publikom.
Prvi filmski eksperimenti i lik koji počinje da glumi
Filmska kamera omogućila je da se crtež snimi, promeni i ponovo snimi. Pri projekciji se takve pojedinačne slike povezuju u pokret. Džejms Stjuart Blekton (J. Stuart Blackton) koristio je crteže kredom i isečene elemente u filmu Humorous Phases of Funny Faces iz 1906. godine, jednom od važnih ranih primera američke filmske animacije.
Dve godine kasnije Emil Kol (Émile Cohl) napravio je Fantasmagorie. U njemu se figure i predmeti neprestano preobražavaju. Promena oblika postaje sama radnja filma: nacrtana linija može da nastavi da se razvija u nešto sasvim drugo. Takva sloboda transformacije postaće jedno od prepoznatljivih izražajnih sredstava animacije.
Vinzor Mekej (Winsor McCay) pokazao je koliko pokret može da doprinese ličnosti lika. Njegova Gertie the Dinosaur iz 1914. bila je deo scenskog nastupa: Mekej je sa bine upućivao zahteve nacrtanoj Gerti, a unapred pripremljene reakcije na platnu bile su tempirane kao njihova razmena. Gerti je delovala kao biće sa sopstvenim raspoloženjem, a pažljivo usklađen nastup pojačavao je taj utisak.
Rejno, Blekton, Kol i Mekej radili su na različitim problemima i u različitim uslovima. Njihovi doprinosi objašnjavaju razvoj animacije mnogo preciznije nego proglašavanje jednog čoveka njenim izumiteljem.
Providne folije i razvoj animacionih studija
Jedan od velikih proizvodnih problema bio je odnos pokretnog lika i nepokretne pozadine. Ako se čitava slika ponovo crta za svaki položaj, veliki deo rada odlazi na ono što se uopšte ne menja. Šira primena providnih folija tokom druge decenije 20. veka olakšala je razdvajanje tih elemenata.
U klasičnoj cel animaciji lik se prenosio na providnu foliju i bojio. Folija se zatim postavljala preko zasebno naslikane pozadine i fotografisala. Za sledeću fazu pokreta menjao se odgovarajući sloj, dok je pozadina mogla da ostane ista. Pokretni delovi mogli su se dodatno razdvajati na više folija.

Takav postupak odgovarao je studijskoj podeli rada. Različiti ljudi bavili su se animacijom, čistim linijama, prenošenjem i bojenjem crteža, pozadinama ili snimanjem. Zajednički crteži sa proporcijama i izrazima lika pomagali su da isti junak zadrži prepoznatljiv izgled kroz rad više animatora.
Istovremeno se usavršavala gluma likova: priprema pre naglog pokreta, istezanje tela, težina koraka i trajanje reakcije. Razvoj jednog poznatog junaka kroz rad više autora može se pratiti u priči o tome kako je nastao Duško Dugouško.
Zvuk i boja menjaju doživljaj crtanog filma
Nemi filmovi mogli su da se prikazuju uz živu muziku, a Rejnoove predstave imale su muzičku pratnju i efekte još krajem 19. veka. Nova mogućnost bila je da se zvuk snimi i precizno uskladi sa slikom, tako da se isti odnos pokreta i zvuka ponavlja pri svakoj projekciji.
Steamboat Willie iz 1928. postao je jedan od najuticajnijih ranih primera takve sinhronizacije. Pokreti i zvučni događaji povezani su ritmom, pa muzika učestvuje u oblikovanju gegova. Postojali su i raniji zvučni eksperimenti; značaj ovog filma najbolje se objašnjava njegovom uspešnom primenom i popularizacijom sinhronizovanog zvuka.
Ni istorija boje nema jednostavan početak u jednoj godini. Ručno oslikane animirane slike i ručno bojeni filmski primerci postojali su pre širenja industrijskih sistema snimanja i reprodukcije boje. Važna prekretnica bio je Disneyjev Flowers and Trees iz 1932, napravljen trobojnim postupkom Technicolor.
Promena je zahtevala i dodatni rad. Prema Disneyjevoj arhivi, Flowers and Trees već je bio delimično urađen u crno-beloj tehnici kada je odlučeno da pređe u boju. Folije su ponovo bojene, a pozadine izrađivane za novu verziju. Postupak reprodukcije boje i ručno pripremanje obojenih elemenata slike bili su različiti delovi proizvodnje.
Koji je bio prvi dugometražni animirani film?
Odgovor zavisi i od toga da li govorimo o prvom napravljenom ili najstarijem sačuvanom filmu. Britanski filmski institut navodi argentinski El Apóstol Kirina Kristijanija (Quirino Cristiani) iz 1917. kao prvi dugometražni animirani film. Film je izgubljen.
Najstariji sačuvani dugometražni animirani film jeste The Adventures of Prince Achmed Lote Rajniger (Lotte Reiniger) iz 1926. Napravljen je animiranjem isečenih silueta. Delovi figura pomerani su i snimani sliku po sliku, stvarajući pokret crnih silueta na stilizovanim pozadinama. Već taj primer pokazuje koliko se tehnike animacije razlikuju.
Disneyjeva Snežana i sedam patuljaka iz 1937. bila je prekretnica za američku studijsku proizvodnju. Njena važnost ogleda se u obimu projekta i povezivanju glume, muzike, boje i priče u celovečernji film. Publika je pratila iste likove dovoljno dugo da njihove različite naravi postanu oslonac priče.
Tridesete i četrdesete zauzimaju važno mesto u onome što se često naziva zlatnim dobom američke bioskopske animacije. Granice tog izraza variraju. Korisnije je razumeti uslove rada velikih studija i raznovrsnost njihovih filmova nego svetsku istoriju animacije zatvoriti u jednu „zlatnu“ deceniju.
Različiti putevi animacije: od filmske trake do Zagrebačke škole
Dok se razvijala velika studijska proizvodnja, autori su istraživali i drugačije postupke. U kanadskom filmu Begone Dull Care iz 1949. Norman Meklaren (Norman McLaren) i Evelin Lambart (Evelyn Lambart) slikali su i gravirali direktno na filmskoj traci. Linije, boje i njihove promene povezane su sa džez muzikom trija Oskara Pitersona. Ovde pokret ne zavisi od nacrtanog junaka koji prolazi kroz priču.
Za istoriju animacije na prostoru Jugoslavije posebno je važna Zagrebačka škola crtanog filma, vezana za Studio za crtani film Zagreb filma, osnovan 1956. godine. Njeni autori razvijali su stilizovane oblike, redukovan pokret i priče koje su mogle da funkcionišu kao alegorija ili satira. Naziv okuplja različite autore i njihove postupke.
Dušan Vukotić je u filmu Surogat iz 1961. prikazao turistu koji na plaži naduvava predmete i stvara čitav veštački svet. Jednostavni oblici i njihove transformacije nose i humor i ideju filma. Surogat je 1962. osvojio Oskara za kratki animirani film. Detaljnost crteža i oponašanje stvarnog pokreta bili su samo neke od mogućnosti kojima su autori raspolagali.
Televizija menja način proizvodnje
Širenje televizije tokom pedesetih i šezdesetih donelo je potrebu za redovnim epizodama. Rokovi i budžeti serijske proizvodnje podsticali su postupke u kojima se pažljivo bira šta mora da se pokreće, a šta može da ostane u istoj pozi ili da se ponovo upotrebi.
Studio Hanna-Barbera postao je poznat po takvoj ograničenoj animaciji. U sceni razgovora telo lika može da miruje dok se menjaju usta, oči ili položaj ruke. Ciklus hoda može da se ponovi. Kremenkovi, koji su počeli da se prikazuju 1960, pokazali su i da animirana porodična komedija može da privuče publiku u večernjem terminu američke televizije.
Važan japanski televizijski primer je Astro Boy Osamua Tezuke, čije je emitovanje počelo 1963. Zadržavanje slika, ponovna upotreba materijala i montaža pomogli su da se oblikuje prepoznatljiv jezik televizijskog animea. Energija prizora mogla je da nastane i rasporedom kadrova i zvukom, uz pažljivo odabrane trenutke intenzivnijeg pokreta.
Broj novih crteža sam po sebi ne određuje brzinu priče. Držana poza može da pripremi naglu reakciju, a miran lik da učestvuje u veoma brzom dijalogu. Tu razliku detaljnije objašnjava tekst o tome da li su stari crtani filmovi imali sporiji ritam.
Računari ulaze u animaciju pre devedesetih
Računarski animirani filmovi nastajali su već tokom šezdesetih godina. Computer History Museum dokumentuje rane primere iz laboratorija Bell Labs i rad autora koji su povezivali programiranje sa eksperimentalnim filmom. Za takav rad koristili su se veliki računari i posebna oprema za prenos slika na film.
Tokom narednih decenija računarska grafika sve više ulazi u filmsku proizvodnju. Promene se nisu svuda događale istim tempom: pojedini računarski postupci mogli su da se koriste uz tradicionalno crtanje, fizičke materijale i filmsku kameru.
CAPS: ručni crtež dobija digitalnu završnu obradu
Disney i Pixar počeli su saradnju na sistemu CAPS 1986. godine. Sistem je omogućavao da se ručno nacrtani elementi digitalizuju, oboje i spoje sa pozadinom u računaru. Važan dugometražni primer te promene je The Rescuers Down Under iz 1990.
Lik je i dalje mogao da počne kao animatorov crtež na papiru. Menjale su se faze koje su ranije zahtevale prenošenje na fizičku foliju, njeno bojenje i fotografisanje slojeva. Zato digitalna obrada i ručno crtanje mogu da budu deo istog filma. Tok proizvodnje detaljnije prikazuje članak o tome kako su se pravili crtani filmovi devedesetih.
Toy Story i trodimenzionalni digitalni lik
Toy Story iz 1995. bio je prvi dugometražni film u potpunosti napravljen računarskom animacijom. Njegovi likovi i prostori građeni su kao trodimenzionalni digitalni modeli. Animator postavlja poze i oblikuje pokret pomoću kontrola modela, dok virtuelna kamera, svetlo i materijali učestvuju u stvaranju završne slike. Računarsko izračunavanje tih slika naziva se renderovanje.
Takav postupak razlikuje se od digitalnog bojenja niza ručnih crteža. U digitalnoj 2D animaciji može se i crtati direktno na ekranu, sliku po sliku, ili raditi sa odvojenim delovima lika koji se pomeraju i deformišu. Lutkarska i druge vrste stop animacije, sa fizičkim predmetima pomeranim između pojedinačnih snimaka, nastavljaju da postoje uz te postupke.
Pri ponovnom gledanju poznatog crtanog filma vredi obratiti pažnju na jedan kratak pokret: koliko dugo lik miruje pre reakcije, šta se u kadru zaista menja i kako zvuk naglašava taj trenutak. U tim odlukama postaje vidljiv rad animatora, bez obzira na materijal i alat kojim je kadar napravljen.
Izvori i dodatno čitanje
- Science Museum Group: taumatrop i spajanje dve slike.
- CNC: Emil Rejno, Emil Kol i rane animirane projekcije.
- Kongresna biblioteka: razvoj rane američke animacije i studijske proizvodnje.
- Daniel Eagan, Kongresna biblioteka: Gertie the Dinosaur (PDF, engleski).
- Američka filmska akademija: nema i rana zvučna animacija.
- D23: Flowers and Trees i prelazak na trobojni Technicolor.
- Walt Disney Animation Studios: Snow White and the Seven Dwarfs.
- Hrvatska enciklopedija: Zagrebačka škola crtanog filma.
- Television Academy: Kremenkovi i ograničena animacija.
- Tezuka Osamu Official: originalna televizijska serija Astro Boy.
- BFI: Tezukini eksperimenti i postupci ograničene animacije.
- Computer History Museum: rani računarski animirani filmovi, 1963–1972.
- D23: The Rescuers Down Under i promena završne obrade.
- Pixar: hronologija razvoja studija, sistema CAPS i filma Toy Story.

