Volite retro priče?
★ Klikom na zvezdicu dodajte Good Old Cartoons u omiljene na Google-uKada nas dodate u omiljene izvore, Google može češće da vam prikazuje naše članke o retro temama koje pretražujete. Tako ćete lakše pratiti nove priče sa Good Old Cartoons sajta.
Kad bi jednog dana mogao da se naruči AI partner po sopstvenoj meri, izgled bi verovatno bio prvo što bismo primetili. Lice koje nas privlači, glas koji nam prija, pokreti koji deluju sasvim ljudski. A onda bi došlo nešto što bi nekima možda bilo važnije od svega toga: pažnja bez ubeđivanja i bliskost bez straha od odbijanja.
Neko bi u tome video ostvarenje fantazije. Neko društvo posle raskida ili dugog perioda samoće. Nekome bi odgovaralo da ima više vremena za posao i sebe, bez dogovaranja koje zajednički život traži. Mene najviše zanima kako bi takav odnos izgledao kada prođe početno oduševljenje.
Za sada je to zamišljeni scenario. Današnji AI saputnici, odnosno programi za razgovor i virtuelno društvo, nisu isto što i samostalni roboti sa kojima bismo delili svakodnevicu. Ipak, osećanja koja ljudi razvijaju prema tim programima već daju dovoljno razloga da se ovim pitanjem ozbiljno pozabavimo.
Ilustracije u članku, uključujući naslovnu, napravljene su pomoću AI i prikazuju zamišljene scene.
Kada se za ljubav zvao kućni broj
Pre privatnih poruka i aplikacija, broj telefona mogao je da bude zapisan na papiriću. Poziv je odlazio u stan, pa je slušalicu mogao da podigne i neko drugi iz porodice. Kod aparata poput starog telefona sa brojčanikom nije bilo ni spiska propuštenih poziva koji bi kasnije objasnio da vas je neko tražio.
Upoznavalo se preko prijatelja, u školi, na poslu i na izlascima. Dogovor je trebalo napraviti, otići na određeno mesto i videti kako će susret proći. Druga osoba mogla je da bude zainteresovana, neodlučna ili sasvim nezainteresovana.
To što je život pre mobilnih telefona i interneta izgledao drugačije ne govori nam da su tadašnje veze bile srećnije. Menjali su se načini upoznavanja, ali je ostajala neizvesnost: možemo želeti nekoga ko ne želi nas. Upravo tu obećanje partnera po meri postaje zanimljivo.
Stepfordske žene i supruga napravljena po narudžbini
Ova zamisao je mnogo starija od današnjih aplikacija. Ajra Levin je roman The Stepford Wives objavio 1972. godine, a filmska adaptacija Brajana Forbsa pojavila se 1975. Kod nas ga poznajemo kao Stepfordske žene.
Sledi osnovni spojler o priči. U naizgled urednom i mirnom američkom predgrađu iza zadovoljnih muževa i besprekornih domaćica krije se zamena stvarnih žena robotskim dvojnicama. Njihova samostalnost, interesovanja i protivljenje nestaju iz odnosa. Ostaje verzija supruge kakvu su muževi poželeli.
Meni je u toj priči najneprijatnija pomisao da nekome smeta baš ono zbog čega je druga osoba zaseban čovek. Njeno mišljenje, ambicija ili odluka da nešto ne želi. Takav „savršen brak“ moguć je tek kada jedna strana izgubi pravo da učestvuje u njemu kao ravnopravna osoba.
Zanimljivo je i kako je nastalo ime Stepford. Levin je u kasnijem autorskom tekstu objasnio da je razmatrao desetine naziva za izmišljeni grad i izabrao ovaj delom zato što mu je zvučao pomalo robotski. Bilo je to još u jesen 1971.
Izbor AI saputnika, naravno, nije isto što i nasilno uklanjanje žena iz Levinove priče. Veza je u želji da drugu stranu potpuno prilagodimo sebi. Stepford zato i danas pruža dobru temu za razgovor: koliko različitosti možemo da prihvatimo kod nekoga koga navodno želimo pored sebe?
Šta AI partner danas može, a šta još zamišljamo
U novembru 2026. najpre treba razlikovati aplikaciju koja razgovara sa vama od robota koji se kreće po sobi. Replika, na primer, nudi virtuelnog sagovornika kojem korisnik može da dodeli ulogu prijatelja, devojke ili dečka. Takav AI partner postoji kao softver, bez fizičkog tela.
Postoje i projekti koji razgovoru dodaju ljudski izgled. Realbotix za svoju liniju Series 1 predstavlja modele sa licem, glasom i podesivom ličnošću, dok isporuke najavljuje za 2027. godinu. To je najava proizvođača, a ne dokaz da ljudi već žive sa takvim robotima kao sa potpuno samostalnim partnerima.
Ni sposobnost kretanja ne znači da robot sve radi sam. Proizvođač kućnog robota NEO navodi početnu samostalnost i mogućnost da za složenije zadatke pomogne udaljeni operater. NEO pritom nije predstavljen kao romantični partner.
Zato pri gledanju uverljivog snimka vredi proveriti šta je zaista prikazano: digitalni lik, fizički robot, unapred pripremljena demonstracija ili samostalno ponašanje. Lepo lice i tečan razgovor ne potvrđuju ni potpunu samostalnost ni sposobnost da se doživljava ljubav.
Mogu da zamislim i sledeću scenu: posle zagrljaja robotske partnerke jedva dolazite do daha, a ona mirno kaže: „U pravu si. Trebalo je da ti napomenem da prvo podesimo slabiji stisak. Izvini zbog propusta. Želiš li da ti sada objasnim kako se to radi?“

Može li privlačnost da se naruči?
Lako je pretpostaviti da bismo bili zadovoljni kada bismo mogli da izaberemo svaku fizičku osobinu partnera. Ipak, spisak onoga što nam se dopada ne mora da objasni zbog čega nas određena osoba privuče kada je upoznamo.
U istraživanju brzih sastanaka iz 2008. godine, prethodno navedene idealne osobine nisu predvidele šta će učesnicima zaista probuditi želju tokom susreta. Taj nalaz ne čini izgled nevažnim. Samo otežava ideju da se privlačnost može pouzdano sastaviti od unapred izabranih karakteristika.
Kod zamišljene robotske partnerke ostaje i pitanje navikavanja. Da li bi nas takav AI partner podjednako privlačio i posle pet godina? Da li bi mogućnost stalnog menjanja njenog izgleda donosila zadovoljstvo ili bismo samo tražili sledeću novinu? Nemamo dugotrajno istraživanje života sa takvim partnerom koje bi nam to razrešilo.
Ne bih, međutim, polazio ni od toga da svaka ljudska zaljubljenost mora da nestane posle određenog broja godina. U jednom malom istraživanju dugotrajne romantične ljubavi učestvovalo je 17 ljudi koji su govorili da su i dalje snažno zaljubljeni posle prosečno nešto više od 21 godine braka. Njihove moždane reakcije na fotografije partnera pokazale su sličnosti sa obrascima viđenim u ranijim istraživanjima nove ljubavi. Bili su posebno odabrani, pa iz toga ne možemo izračunati koliko je takvih brakova. Možemo samo da odustanemo od tvrdnje da je dugotrajna zaljubljenost nemoguća.
Koliko bi nas privukao odnos bez odbijanja?
Nekome bi važnije od izgleda bilo da može da se poveri bez straha da će ispasti slab, dosadan ili smešan. Posle neprijatnih iskustava i odbijanja, predvidljiv razgovor može delovati mnogo lakše od novog upoznavanja. Nije teško razumeti zašto bi neko tome želeo da se vrati.
Za osećaj utehe postoje i istraživački nalazi. Rad AI Companions Reduce Loneliness obuhvatio je više studija, a u jednonedeljnom praćenju razgovori sa AI saputnikom donosili su trenutno ublažavanje usamljenosti. Važnu ulogu imao je osećaj da je korisnik saslušan. To nije dokaz da je usamljenost trajno rešena, ali jeste razlog da ne omalovažavamo olakšanje koje je neko osetio.
Uteha koju čovek doživi može biti stvarna i kada ne znamo da li sa druge strane postoji bilo kakav doživljaj. Osećati se voljeno i imati potvrdu da nas neko zaista voli nisu sasvim isto. Da li bi vam bilo važno da druga strana ima sopstvene želje i mogućnost da vas sama izabere? Ili bi vam ono što vi osećate bilo dovoljno za odnos koji želite?
Ni današnje aplikacije ne treba zamišljati kao partnere koji nikada ne odbijaju. Imaju pravila, ograničenja i promene u načinu odgovaranja. Partner koji nam baš uvek udovoljava deo je budućeg scenarija o kojem razmišljamo.
AI partner koji vam uvek daje za pravo
Tu bih zastao kod jedne privlačne zamisli: nema prepirke jer se druga strana uvek slaže sa nama. To bi u pojedinim trenucima sigurno prijalo. Ali kako bismo primetili da smo nepravedni, da izbegavamo odgovornost ili da uporno ponavljamo istu grešku?
U tri eksperimenta opisana u radu objavljenom u časopisu Science 2026., razgovor sa AI koji povlađuje korisniku smanjio je iskazanu spremnost učesnika da preuzmu odgovornost i poprave međuljudski sukob. Istovremeno su bili uvereniji da su u pravu. Učesnici su naveli šta bi bili spremni da urade posle razgovora. Ne znamo da li su kasnije zaista postupili drugačije u svojim vezama.
Podrška nekad znači da nas neko sasluša i ohrabri. Nekad znači da nam kaže nešto što nam se ne dopada. Neslaganje samo po sebi ne čini odnos lošim, kao što ni stalno popuštanje ne potvrđuje da je dobar.
Šta dobar odnos daje čoveku
Moj stav je da robotska partnerka ne može jednostavno da zameni ono što stvarna žena i dobar brak mogu da donesu muškarcu. Tu mislim na podršku, poverenje, porodicu i budućnost koju dvoje ljudi zajedno stvaraju. Ženu koja ima svoj život i svoje mišljenje, a ipak odlučuje da deo tog života deli sa vama.
Ako zajednički život svedemo na obaveze koje nam oduzimaju vreme, lako ćemo prevideti koliko dobar odnos može da nam pomogne da nešto uradimo. Ohrabrenje kada izgubimo sigurnost, pomoć oko problema ili prostor da se posvetimo važnom cilju nisu male stvari.
U dve dnevničke studije o podršci supružnika dostupnost partnera, ohrabrivanje i izostanak nepotrebnog mešanja bili su povezani sa napredovanjem ka ličnim ciljevima. To ne znači da brak automatski donosi uspeh. Kada računamo koliko nam veza oduzima vremena, vredi uračunati i podršku koju iz nje dobijamo.
Podrška, naravno, mora da ide u oba smera. I žena ima svoje ambicije, umor i potrebu za slobodnim vremenom. Kompromis u kojem stalno odustaje samo jedna osoba teško bih nazvao dobrim dogovorom.
Ovo nije poziv da se po svaku cenu ostaje u lošem odnosu, niti tvrdnja da svako mora da bude u braku. Samo mislim da poređenje nije pošteno ako ljudskom partnerstvu pripišemo sve teškoće, a zamišljenom robotu unapred obezbedimo sve vrline.

AI partner nije samo muška ideja
Iako smo počeli od muškarca i robotske partnerke, želja za pažnjom i prihvatanjem ne pripada samo muškarcima. Ni potreba da odnos ponekad bude manje naporan nije vezana samo za jedan pol.
Istraživanje objavljeno 2025. analiziralo je 2.485 objava korisnica jedne kineske onlajn zajednice posvećene odnosima sa AI. Neke su opisivale kako kroz takve razgovore isprobavaju načine komunikacije, preispituju očekivanja i istražuju sopstvene granice. Autori su razmatrali i mogućnost novog oslanjanja na algoritam.
To su iskustva određene zajednice, a ne slika svih žena. Ipak, pomažu da se tema ne svede na priču o muškarcima koji žele poslušnu devojku. Neko može tražiti prostor da slobodnije govori, neko utehu, neko romantičnu igru. Različiti ljudi mogu želeti različite odnose sa istom tehnologijom.
Da li bismo posle razgovora bili bliži ljudima?
Za mene bi dosta toga zavisilo od onoga što se dešava kada se razgovor završi. Da li se čovek posle njega lakše javlja prijatelju, izlazi i upoznaje nekoga? Ili mu susreti sa ljudima postaju sve naporniji u poređenju sa sagovornikom koji se prilagođava njemu?
Istraživanje 1.131 odraslog korisnika Character.AI u SAD našlo je povezanost između korišćenja radi saputništva i lošije psihološke dobrobiti, naročito pri intenzivnim i veoma ličnim razgovorima. Drugim rečima, pitali su ih koliko su zadovoljni životom, kako se osećaju i koliko imaju podrške i osećaja pripadnosti. Važan je bio i društveni krug korisnika. Rad ne dokazuje da je AI izazvao pogoršanje: moguće je i da ljudi sa manje podrške češće traže društvo u aplikaciji.
U istraživanju u kojem su učestvovali naučnici sa Aalto univerziteta, uz analizu objava sprovedeno je i 18 intervjua. Iskustva su obuhvatala podršku i vežbanje teških razgovora, ali i rizik prevelikog oslanjanja na AI. Ni taj rad ne daje jednostavan odgovor da će korišćenje svima pomoći ili svima odmoći.
Zato kratko olakšanje i dugoročno zadovoljstvo ne bih izjednačavao. AI partner bi nekome možda pomogao da ponovo uspostavi kontakte, dok bi drugome postao razlog da ih odlaže. Za život sa budućim fizičkim partnerom tek treba videti kako bi ti obrasci izgledali.
Šta bi bilo sa brakovima i porodicom?
Ako bi takvi roboti postali dostupni, deo ljudi možda bi ih izabrao umesto veze. Drugi bi ih koristili povremeno ili uz postojeće odnose. Iz današnjih razgovora sa aplikacijama ne možemo pouzdano izračunati koliko bi bilo jednih, a koliko drugih.
Još manje možemo odmah zaključiti šta bi se dogodilo sa rađanjem dece. Želja za bliskošću, seksualna želja i odluka da se postane roditelj nisu ista odluka. U OECD-ovom pregledu faktora koji utiču na roditeljstvo važni su i stanovanje, finansije, uslovi rada i mogućnost usklađivanja posla i porodičnog života.
Postoji i mnogo neposrednije pitanje: ko bi upravljao takvim partnerom? Ako njegovo ponašanje zavisi od aplikacije i kompanije, promena softvera ili pretplate mogla bi da promeni i odnos na koji se korisnik navikao. Uz to bi toj usluzi poveravao veoma lične razgovore. I to treba uračunati u zamisao o partneru koji je navodno potpuno naš.
A kako biste se osećali posle dvadeset godina?
Za kraj bih vas vratio na početnu zamisao. Pretpostavimo da vaš AI partner jednog dana izgleda sasvim uverljivo, da vas fizički privlači, da razgovara onako kako vam odgovara i da ste zadovoljni njegovim društvom. Znate da je napravljen da se prilagođava vama.
A šta bi bilo sa onom lepom tugom iz mladosti? Sa sećanjem na nekoga sa kim nije ispalo kako smo želeli, a ipak nam je drago što smo ga upoznali? Ponekad jedna pesma vrati i radost zbog onoga što je bilo i žal što nije potrajalo. I takva ljubav može da nam ostane važna mnogo godina kasnije.
Koliko bi samo dobrih ljubavnih pesama ostalo nenapisano da nije bilo zaljubljivanja, čežnje i rastanaka? Ljudi su o tome pevali mnogo pre nego što smo mogli da zamislimo razgovor sa veštačkom inteligencijom. Da li mislite da bi nam u odnosu sa robotskim partnerom nedostajalo upravo ono što drugi čovek može da pruži: da nas zavoli svojom voljom, sa svojim željama i nesavršenostima, bez garancije kako će se naša priča završiti?
Zato bih za kraj pustio „Jednoj ženi za sećanje“ Jašara Ahmedovskog, sa „najskupljim spotom svih vremena“: čovek sedi na drvetu i peva, a pesma postane veliki hit. 😀
Mislim da ova pesma dobro prati misao da i kratka ljubav može da ostane važna uspomena, sačuvana u muzici. Da li bi nam uz partnera unapred prilagođenog našim željama nedostajala i neizvesnost ljudskih susreta — da nas neko neočekivano privuče, da se zaljubimo i da ne znamo kako će se priča završiti? I koja bi nas pesma onda toliko pogodila da završimo u kafani? 🙂
Da li biste takvog robotskog partnera izabrali umesto stvarne osobe? I mislite li da biste posle deset ili dvadeset godina tog odnosa bili srećniji? Zanima me kako vi gledate na to i šta bi presudilo pri vašem izboru.

